Ne znam kako drugim učiteljima, ali meni su rastanci i opraštanja s generacijama uvijek pomalo tužni. Odlaskom jedne generacije, završava još jedno poglavlje u našem učiteljskom radu. I strepnja. Hoće li se snaći na putu kojim krenu?
Koja je to prava staza kojom trebaju kročiti?
Uz svoje roditelje i Božju zaštitu neka im bude sretan svaki korak u životu i kako su na oproštajnoj priredbi kazali:,,
I proći će vrijeme…
Opet ćemo se sresti…
i uljudno kao znanci pozdravit na cesti..
Nadamo se da ćete zadovoljni biti..
I s ponosom priznati naglas
Da vam je posebna čast što ste učili nas.
Vjerujemo i očekujemo kako će doista tako biti.
Sretno osmaši!

Lj.Šimunović

TVOJA STAZA

Čuj, kad ti je jako teško,
Kad te nešto strašno muči
I kad ti je stvarno tijesno
Na ulici i u kući,
Daj, odmahni lijevom rukom,
Daj, odmahni desnom rukom,
I odlučno, čvrsto kreni
Za nečujnim nekim zvukom.
Kreni stazom koje nema.
To će biti tvoja staza.
Tko zna što ti sutra sprema
Taj tvoj put bez putokaza,
Al znaš: to je tvoja cesta
Što nekamo ipak vodi
I da na njoj nema mjesta
Za drugoga.
Zato brodi!
Ako nekad ipak negdje
Na lud kamen zakoračiš,
Pa kad glavom o tle tresneš
Nemoj zato da se smračiš,
Već, molim te, junak budi,
Ko da ništa bilo nije,
Pa nastavi svojom cestom
Još oštrije nego prije.
A kada ti je zbilja dobro,

Kad pomisliš da si snažan,
Smiri malo svoju snagu
I nemoj da se praviš važan.
I nastavi svojom cestom,
Niti lijevo, niti desno.
Po širokom hodaj usko,
A napni se kad je tijesno.
I jednog ćeš dana stići
Na kraj samo tvoga puta.
Tog ćeš časa možda biti
Bez cipela i kaputa,
Al ćeš znati što si, tko si
I koliko zbilja vrijediš.
Da si Netko samo zato
Što jedino put svoj slijediš.

                (Ratko Zvrko)