(idi u FOTO-GALERIJA - klik na fotografiju)

Na ulazu u samostan dočekao nas je srdačno i susretljivo naš župnik fra Stipan. Sjeli smo u dvorište pod sjenicu gdje nas je lijepo  župnik i počastio. Učenici su jedva čekali postaviti pripremljena pitanja, željno i znatiželjno iščekujući odgovore župnika. Svakako im je tema o duhovnim pozivima bila zanimljiva jer smo i kroz nastavu u školi naglasili koliko je odgovoran poziv redovnika, svećenika. Naglasili smo kako se takvo poslanje ne može vršiti kao posao te kako zacijelo zahtjeva dosta žrtve, odricanja i predanja. Zaključili smo zajedno kako bi vrata svakog župnika, duhovnog pastira uvijek trebala biti otvorena za duhovne, ali i socijalne potrebe povjerenog mu puka. Posebno nam je bila zanimljiva i karizma koju imaju franjevci s naglaskom na skromnost i siromaštvo. 
Nedugo nakon našeg dolaska iz formalnog nastala je veoma opuštena i neformalna atmosfera, rekao bih prijateljska, što je zasigurno i pridonijelo veoma lijepom ugođaju tijekom cijelog odrađivanja intervjua. 
Pitanje „Zašto se postali svećenik?“ postavila je učenica Antea Nikolić. 
Odgovor fra Stipana glasio je: „E to je zanimljivo pitanje „zašto“. I ja sam ne bih znao dati jednostavan odgovor na to pitanje „zašto“.  Uvijek mi je nekako privlačno bilo biti blizu oltara kao ministrantu. Bio sam blizu svećenika i  fratara.  U ono vrijeme kad je već došao trenutak da se odlučim gdje u srednju školu već tada sam  poželio postati fratar svećenik. Odlučio sam otići u franjevačku gimnaziju i sjemenište i tako, jednostavno, taj se moj put nastavio dalje. To mi je osobno bio znak da Bog zove ljude na jednostavan način, preko drugih ljudi, preko svećenika. U tom smislu nadam se i veselim da će tako Bog nekada nekoga i preko mene pozvat.“
Učenik Miro Andrić postavio je pitanje: „Čega ste se sve trebali odreći kad ste postali svećenik?“
Fra Stipan je odgovorio: „ Hm, to je zanimljivo pitanje. Sada kada razmišljam o tome  možda izgleda da sam se puno toga morao odreći, ali u biti prije svega vrijedi razmišljati o tome što sam dobio kao svećenik. Kada stavljate na vagu, ukoliko  hoćete neko dobro morate se nečega i odreći. Trebate se žrtvovati za neko veće dobro. Primjerice ako treniraš nogomet  moraš se puno toga odreći da bi bio vrhunski nogometaš, sportaš.  Isto tako ako želiš biti svećenik treba se puno toga moraš odreći primjerice momačkog života, svjesno i dobrovoljno se odričeš toga da imaš svoju obitelj, odričeš se da imaš vlastitu imovinu i puno toga drugoga. O tome uopće ne razmišljam  zbog onog što od Boga dobivam zauzvrat - to odricanje je onda zbilja zanemarivo.
Učenica Leona Dedo priupitala je: „Koliko godina ste imali kada ste postali svećenik te je li vaše obrazovanje na tom putu formacije bilo teško?“
Fra Stipan: „Dakle svećenik sam postao s 25 godina. 25 napunjenih godina je minimalna dob kada netko može biti zaređen za svećenika. Već s 14 godina sam otišao pripremati se za svećenika, najprije u gimnaziju i sjemenište. Nakon toga bio sam u novicijatu, tada mi je bilo 18 godina. Znači tada sam stupio u franjevački red u tu prvu godinu kušnje  i nakon čega sam upisao fakultet  u Zagrebu. Od svega na tom putu formacije najteže mi je bilo u klasičnoj gimnaziji, koja je bila dosta teška, zahtjevna, bilo je puno predmeta te stvarno puno učenja i različitih obaveza. Disciplina je bila na visokom nivou.  Fakultet je sam po sebi bio veoma težak, ali nekako opet lakši jer se znalo kad su ispiti stoga je bilo vremena za pripremanje i učenje. Predavanja su bila fleksibilnija i opuštenija, bilo mi je puno lakše od gimnazije gdje su me svaki dan mogli bez najave ispitati. Što se tiče ovoga drugoga dijela koji nije vezan uz formalno obrazovanje,  oblikovanja u smislu nekakve formacije ljudske,  redovničke, svećeničke ona je veoma zahtjevna, ali isto tako nosi sa sobom puno toga lijepoga, puno radosti jer u svemu tome nisam bio sam. U razredu  nas je uvijek bilo dvadesetak, trideset u cijelom tome procesu formacije,  dok smo bili u samostanu, klerikatu tako da koliko god mi je bilo zahtjevno toliko je uistinu bilo i lijepo.
Učenica Anamarija Glumac: „Koliko ste dugo svećenik i jeste li sretni u svom pozivu?“
Fra Stipan: „Svećenik sam punih 12 godina, čak malo više. Hvala Bogu, veoma sam sretan i radostan u svom pozivu i to me ispunja. Kao i u svakom drugom pozivu ima i onih teških trenutaka , ali općenito ne bih se mijenjao ni s kim i nizašto po tom pitanju.
Učenica Petra Radić: „Kako su reagirali vaši roditelji kada ste im rekli da želite postati svećenik?“
Fra Stipan: „U jednu ruku bili su iznenađeni, bilo im je drago, ali s druge strane imali su dozu opreza. Govorili su mi da dobro promislim o svemu, da to nije šala i da to ne smije biti nekakav djetinjasti hir. Kako to treba biti odluka koja će bit dugotrajnija. Ja sam tad bio u vašoj dobi, imao sam 14 godina. Može li čovjek u tom trenutku donijeti takvu odluku koja će vrijediti cijeli život? Smatram kako ista tada nije bila sigurna za cijeli život, ali je bilo sigurno kako idem ozbiljno pokušati te su me tako u tome podržali roditelji koji su se, naravno i trudili da ta moja odluka bude što ozbiljnija i promišljenija. 
Učenika Andra Kunicu zanimalo je: „Kako izgleda vaš radni dan u samostanu i na župi?“
Fra Stipan: „Dan započinje jutarnjom svetom misom i molitvom nakon čega zapravo ni ne mogu planirati svoj radni dan. Naime, nekada svoj radni dan provedem u samostanu i oko samostana radeći s fra Damjanom oko maslina i u vrtu ili pak nešto čistim i drugo radim. Nekad je to više vezano uz pastoral i pastoralne obveze.  Često trebam ići i na različite sastanke, stoga je svaki dan dosta nepredvidljiv jer ovisi o mnogim drugima, a najmanje o meni. Stoga uzevši sve to u obzir mogu samo pretpostaviti kako će izgledati moj sutrašnji dan. Ukoliko je tko ozbiljno bolestan u župi zna se da se u tom slučaju poziva svećenika, koji podjeljuje sakrament bolesničkog pomazanja. Isto tako u slučaju sprovoda odlažem sve druge obveze za slijedeći dan. Kako sam već naglasio, dan je veoma nepredvidljiv. Navečer kad se završe sve obveze sa svojom braćom u samostanu rado porazgovaram, pogledamo nešto na televiziji ili pak odigramo kakvu igru.  
Učenik Ivan Lučić: „Što mislite o celibatu?“ 
Fra Stipan: „Hm, celibat, što mislim? Dakle celibat živim hvala Bogu. Isus kaže u evanđelju kad govori o celibatu, beženstvu kako ne razumiju to svi . To je Božji dar, ono što sam prethodno rekao u smislu odricanja. Celibat sam u sebi i po sebi nema smisla. Zapravo, nijedno odricanje samo po sebi nema smisla. Kad se odričeš radi nekoga većega dobra, a to je u ovom slučaju kraljevstvo Božje, odnosno zbog službe u kraljevstvu Božjem, gdje pak svećenik, redovnik treba biti slobodan. Pa čak i  'slobodan' na neki način, možda će to grubo zazvučati, i od obitelji. Na taj način bi se posve posvetio kraljevstvu Božjem. Nadalje poslanje svećenika traži  da smo danas ovdje dok sutra možemo biti na nekom drugom mjestu. Kao svećenik nemam određeno radnog vremena, ne mogu ništa planirati jer jednostavno sve se ti ovisi o pastoralnoj službi . Sve to bi bilo mnogo teže kad bih imao obitelj, ne samo toliko za mene koliko za ostale članove  te iste obitelji ili pak sve to bi se manifestiralo u nedostatku vremena služenju narodu. 

Učenik Silvio Batina: „Svirate li koji instrument?“
Fra Stipan: „Klavijature, ali dosta sam to zanemario, jer jednostavno nakon svećeničkog ređenja nemaš se kada time baviti tako da recimo sad kad  bi mi  trebalo odsvirati nešto najjednostavnije trebalo bi mi par dana da se podsjetim, malo vježbe. Inače, klavijature sam naučio svirati u sjemeništu.
Učenik Roko Majdandžić: „ Za koji nogometni klub navijate?“
Fra Stipan: „Dinamo, naravno.“
Učenica Lara Botica:  “Što mislite o LGBT zajednici i o pravima koja traže u današnje vrijeme?“
Fra Stipan: „Prije svega moramo misliti o ljudima, pojedincima. Svaki čovjek zaslužuje poštovanje, svaki čovjek ima dostojanstvo - bez obzira tko je ili kakav je, bio dobar ili zao. To trebamo poštovati te ljude štititi.  Ni na koji način ih ne smijemo omalovažavati i vrijeđati. Međutim, kada se radi o zajednicama svaka zajednica je konvencionalna, dogovorena stvar. Uvijek postoji baza, temelj na kojem se dogovaramo, jezgra u kojoj se okupljamo. Sad  je li  ona dobra ili loša - to je zapravo problem, zar ne? Što se tiče prava svaki pojedinac treba imati prava. Tu osobito mi kršćani moramo prednjačiti,  poštujući čovjeka i njegova prava. Pozvani smo  zaštiti svakog pojedinca od bilo kakvih šikaniranja, ruganja, guranja na rub, marginu. S  druge strane ako se na krivim  temeljima grade nekakve zajednice i traže nekakva prava onda se jednostavno ide u krivom smjeru.
Učenica Marieta Matić: „Nama mladima nije lako pronaći pravi put u svijetu tolikih brojnih ponuda, u svijetu tolikih promjena. Kao duhovni pastir na što biste nas pozvali, što biste nam stavili kao „zvijezdu vodilju“ na životnoj pučini mora?“
Fra Stipan: „Da, istina je da ste vi sada u nekoj osjetljivoj životnoj dobi, već ste na nekakvom prvom životnom raskrižju. Evo kroz par mjeseci vi već donosite neku važnu odluku – kamo dalje.  Pa ćete opet nakon tri-četiri godine postaviti sebi slično životno pitanje. Tako će, kako sazrijevate u životu stalno biti nekih ponuda, a s druge strane morat ćete donosit neodgodive odluke, i to zasigurno nije lako. Ono na što vas ja želim pozvati i što je zapravo najjednostavnije i najbitnije je da budite dobri ljudi. Gledajte uvijek misliti, govoriti i činiti dobro. To je ujedno i naš kršćanski poziv. Reći ću direktno, slijedite Isusa Krista, slušajte glas Božji. Ne bih htio biti  preapstraktan stoga vam kažem jednostavno: budite dobri ljudi, volite ljude.  S time vam zapravo govorim budite Božji, jer Bog je ljubav, On  je jedino dobro.  Kršćanin treba biti samo dobar čovjek -  kršćanin ne smije biti loš čovjek, a ukoliko je loš  onda je loš i kao kršćanin. Zato neka vam to bude neka misao vodilja. Nevažno je što ćete biti po struci sutra, koju ćete školu završiti, hoćete li studirati ili ćete odmah početi raditi.  Bitno je samo da budete dobri ljudi jer svaki pošten posao je za čovjeka i dobar posao, svako zanimanje je dobro zanimanje. Trudite se činiti dobro i biti ćete Božji, a Bog će svojim blagoslovom i milošću popratiti vaše izbore i voditi vas onim putem koji treba ići.
Na kraju intervjua vjeroučitelj Josip Kačunić zahvalio se fra Stipanu Klariću što je izdvojio vremena za ovaj susret s osmašima. Obratio se i učenicima naglasivši im kako se nalaze uskoro na životnom raskrižju. Nažalost, mnogo je mladih kršćana koji više ne pronalaze smisao u svojoj vjeri, koji je napuštaju pokušavajući pronaći svoj smisao i svrhu u brojnim drugim ponudama „modernog“ svijeta. Znamo i svjedočimo koliko često znaju biti pogubne i razorne posljedice takvog lošeg izbora. U tom smislu vjeroučitelj im je poželio da ostanu duboko ukorijenjeni u svojoj vjeri jer će jedino tako moći primati puninu životne energije i istinske radosti. Biti kršćanin nije lagan put, ali je jedini put koji nas vodi punini Ljubavi. Kako bismo ostali povezani s Crkvom nužno je dolaziti na misna slavlja, primati sakramente ispovijedi i pričesti kao i redovito se moliti. Jedino tako naša osobna vjera  može rasti te davati duhovne plodove, koji su današnjem svijetu itekako potrebni. Naravno, sve u ljubavi i milosti koja dolazi od Gospodina. 
Fra Stipan nas je i nakratko proveo kroz dvorište samostana, posebno istaknuvši vrijednost Arheološkog muzeja (Lapidarija) u kojem se nalaze rimski sarkofazi iz 5. stoljeća kao i bogumilski stećci iz 14. i 15. stoljeća. Kako smo bili vremenski ograničeni naš župnik se ponudio da nas kroz jedan cijeli školski sat provede kroz čitavi kompleks samostana čemu su se učenici veoma poradovali. Vjerujemo kako ćemo uskoro i dogovoriti taj susret na radost i zadovoljstvo sviju. 
Ovim putem još jednom veliko hvala našem župniku fra Stipanu Klariću koji nam je iskazao veliko gostoprimstvo.  

Napisali: Josip Kačunić, Anamarija Glumac