Iako neki smatraju da je nasilje među djecom nešto što se mora proći na putu prema odrastanju, bullying je sve veći problem. Prema posljednjim istraživanjima 35% dječaka i 31% djevojčica je barem jednom tijekom školovanja bilo žrtva nasilja, a među onima koji su najčešće žrtve su djeca iz obitelji lošijeg imovinskog stanja te hendikepirana djeca. S obzirom da su istraživanja pokazala da se posljedice bullyinga mogu osjećati cijeli život jasno je koliko je nasilje među djecom veliki problem. A upravo je taj problem srž filma koji nam je stigao u kina.

Snimljen prema istoimenoj knjizi iz 2012. godine Čudo je priča o desetogodišnjem dječaku Auggieu koji mora živjeti s teškim genetskim poremećajem zbog kojeg od rođenja ima unakaženo lice i glavu. Nakon 28 operacija zbog kojih nikad nije mogao normalno pohađati školu, roditelji konačno odlučuju upisati u školu te maleni Auggie u peti razred kreće s puno straha i nevjerice te se boji kako će svakodnevno biti izložen pogledima, zgražanju i komentarima svojih školskih prijatelja.

Čudo, film koji se dira ovako ozbiljne i tužne teme, je film koji bi svi od nas trebali pogledati – ne samo zato što je riječ o jako dobrom filmu, nego i zato što nam ukazuje na neke stvari, prije svega kakvi možemo biti prema ljudima koji su drukčiji. Raquel Jaramillo, autorica knjige prema kojoj je i snimljen film, je knjigu počela pisati nakon što je čekajući u redu za sladoled njezina trogodišnja kćer počela zuriti u dijete čije je lice bilo unakaženo. Odmičući kćer kako hendikepiranom djetetu ne bi bilo neugodno, majka je samo pogoršala situaciju te ju je taj događaj natjerao na razmišljanje o stvarima o kojima većina nas ne razmišlja, te kasnije na pisanje knjige koja je eto sada dobila i filmsku adaptaciju.

S obzirom na temu, i stanje dječaka, bilo je za očekivati film na čiju kino projekciju će trebati ponijeti tone papirnatih maramica, i koji će gledatelja baciti u depresiju kao što je to npr. napravila Maska (ne ona s Jimom Carreyem, nego sa Cher i Ericom Stoltzom) iz 1985. I iako je Čudo nabijeno emocijama koje će gledatelja pogoditi, i bit će suza, film je izuzetno ležeran. Baš kao što je na ležeran način donio probleme teenagera u filmu Charlijev svijet, redatelj je Stephen Chbosky ovdje obradio jednu izuzetno tešku temu. Uz malu, ali dobrodošlu, dozu humora Chbosky je olakšao gledanje filma i na kraju donio toliko potrebnu vedrinu. To ne znači da je redatelj minimalizirao probleme s kojima se osobe poput Auggiea susreću, već je samo pokazao da nada u bolje sutra u kojem će ljudi biti bolji uvijek postoji.

Iznenađenje je što se film ne prikazuje samo iz gledišta malenog Auggiea, već iz perspektive svih onih na čije živote utječe. I upravo je to najbolji potez redatelja i scenarista te najveća snaga filma. Jer lako se koncentrirati na dječaka i njegovu nevolju, a još lakše zanemariti što je s njegovom sestrom i njezinim problemima, problemima majke i oca, prijatelja. Iako su Auggievi problemi najveći, Čudo na tako lijep način pokazuje koliko je istinita ona „svakome su njegovi problemi najveći“. Na kraju filma je tako lako pronaći se u baš svakoj osobi u filmu – od dječaka, roditelja, prijatelja, pa čak i nasilnika. (Recenzija preuzeta: http://lonewolf.com.hr/2017/11/24/cudo-recenzija-filma/)