Na planinarenje su se uputili učenici šestog i sedmog razreda uz dodatno pojačanje dvoje roditelja, gospođe Lidije Lončar i  gospodina Slavena Zvona. Posebno nam je drago bilo da je s nama pošla doktorica Lidija, tako smo se svi cijelo vrijeme osjećali još sigurnije.  A gospodin Slaven kao direktor TZ Općine Dubrovačko primorje bio je isto tako motiviran i oduševljen što će mladi iz OŠ Slano krenuti u osvajanje vrha Neprobića.  Naime, samo brdo je već dio bogate turističke ponude prirodnih ljepota koje nudi Dubrovačko primorje, a na mladima je da i taj segment sportskog i avanturističkog turizma još više razviju i ponude gostima koji će nas i ovo ljeto posjećivati. Zapravo bilo bi zabrinjavajuće kad ne bismo znali uživati u velikom Božjem, prirodnom daru,  kojeg su nam u nasljeđe očuvano predali naši stari.

Okupljanje je bilo u jutarnje sate, točnije negdje oko 8 sati u blizini stare župne kuće u Majkovima. Svi su došli na vrijeme. S lica učenika ižaravala je ona radost, želja i spremnost da se što prije krene u osvajanje vrha, koji se nalazi na 963 m nadmorske visine. Vrijeme je bilo pomalo prohladno dok se jutarnje sunce krilo iza oblaka. Učiteljica Ivona, inače iskusna planinarka, upozorila je skupinu kako se trebaju držati jedan iza drugoga te da se ni pod kojim slučajem ne naguravaju jer ipak je riječ o krškom terenu,  koji je stoga veoma zahtjevan i opasan. Tempo je trebala odrediti upravo ona uz naravno stanke, koje su bile i više nego potrebne da bi se vrh osvojio. Vjeroučitelja je zapala ta čast, zadatak da bude zadnji te da dodatno prati na sigurnost grupe. I mogli smo krenuti. Koje veselje učenika.

Već s prvim koracima osjećali smo pod nogama kosinu koja je postajala sve teža. Nakon određenog vremena slijedila je prva stanka. Odmah su iz torba poletjeli sendviči, sokovi i ostalo. Palo je i nekoliko selfija. Pa zar bi to uopće i moglo proći bez njih? Na čelu grupe, naša vodička gledala je na sat te je nedugo zatim došlo i ono: „Polazak, idemo dalje.“ , uz vedrinu koja cijelim putem nije silazila s njezina lica. Nakon druge etape penjanja slijedio je ponovno odmor. Svi su hvatali svoju stijenu, kakvo malo stablo ne bi li sjeli u blizinu njegove sjene. Došlo nam je i sunce, stoga je bilo toplo i pomalo vruće. Oko nas kružio je pas pedagoginje, koji nam je cijelim putem radio dobro društvo. Učenici bi ga svako malo pomazili, a naravno i nahranili tako da je i on bio posebno razigran.    

Slijedio je dugi uspon, ovog puta još teži i zahtjevniji. Sad se već lagano nadzirao umor na licima pojedinih učenika, ali tu je bila volja koja ih je gurala dalje. Nekima su pomalo klecala koljena, znoj se slijevao s lica, ali pomisli za odustajanje nije bilo. Došli smo tako i do dijela gdje je slijedio ponovni odmor uz iznimnu panoramu na čitavu slansku valu te na predivne Elafitske otoke. More se plavilo okupano sunčanim zrakama sunca. A tek čisti svježi  zrak, sa svakim udisajem osjećaj je bio sve bolji. Sva ta ljepota zrcalila se pred našim očima. Čovjek  kad se popne na tu visinu shvati koliko zapravo tog predivnog ne zapažamo  u današnjoj  žurbi života. Trebali bismo svakog dana zastati barem na tren, otvoriti oči, kako one fizičke, tako i duhovne te dopustiti cijelom svom biću da se divi, da zahvaljuje, da se ispunja mirom. Na toj litici „pale“ su fenomenalne zajedničke fotografije.

Nakon još jednog sata pješačenja uz jednu stanku vrh je bio osvojen. Tolika sreća pomiješana s osjećajem ponosa  zavladala je na licima učenika, ali i roditelja te učiteljice. Ma sav taj napor, znoj vrijedio je takvog predivnog pogleda od kojega je zastajao dah. Učenici su preko svojih mobitela pozivali svoje roditelje, razložno se hvaleći na ostvarenom velikom podvigu. Slijedio je zasluženi  odmor, izrada zajedničkih fotografija te uživanje u svakom trenutku provedenom na tom mjestu. Zanimljivo, sav taj trud sličan je naporu kojeg iskazujemo  u životu. I život možemo promatrati kao planinarenje. Dođe nam u teškim trenucima da odustanemo, da stanemo, a opet, bismo li onda osvojili tolike „vrhove“ u čijoj ljepoti možemo uživati, koja ispunja našu dušu i srce. Sjetim se riječi jednog mudrog čovjeka da nam je do ljepote ruže doći putem trnja. Ne bojmo se stoga dati najbolje od sebe u školi, sportu, sutradan u životu, ma u svemu što radimo.

Slijedio je povratak. Posljednji pozdrav tom mjestu koje je ispunilo naša srca veseljem i ponosom. Zapravo se nadam, uvjeren sam, da nije posljednji već da smo svi zajedno izgovorili: „Do skorog  viđenja“. Oprostili smo se od našeg prijatelja,  starog gorostasa koji nas uvijek budno čuva s visine, čije smo srce i mi razveseli i pomladili svojom mladošću i radošću. Na trenutak smo razbili njegovu tišinu zamijenivši je našim smijehom i veseljem.

Usprkos mišljenju kako će spust biti lakši nego što je to bio uspon, zbog prevelikog umora  pokazao se kao novi velik izazov. Velikoj većini učenika koljena su podrhtavala, bilo je tu i spoticanja, ali Bogu hvala, bez većih ozljeda i posljedica. Potpuno iscrpljeni, nakon nekoliko sati pješačenja stigli smo u Majkove.

Bio je to zaista lijepo proveden dan u zajedništvu i prijateljstvu. Učenici su se međusobno pozdravili te je svatko otišao svom domu, znajući da će kad počne novi školski tjedan  imati o čemu pričati. Zasigurno će nam svima ovaj izlet, planinarenje ostati kao jedno lijepo životno sjećanje na koje ćemo se rado vraćati.