Elektroničke naprave nazivam “članovima obitelji” jer odvlače puno pažnje i doslovno mijenjaju kulturu obiteljskog života na načine koji su nezdravi za odnose utemeljene na ljubavi – odnose između odraslih, braće i sestara te roditelja i djece.

Prema zaključcima spomenutog istraživanja, većina djece školske dobi navodi da im nedostaju roditelji i da bi voljeli provesti zajedno više neometanog vremena. Isto su željeli i roditelji, a prilično sam siguran da bismo takav odgovor dobili i od partnera. Istraživanje je provedeno u pravo vrijeme jer dolazimo do točke u povijesti gdje većina mladih odraslih ljudi neće više moći usporediti svoje iskustvo u obitelji prije i poslije pametnih telefona.

Iz bezbroj razloga većina odraslih se uvjerila da njihov život treba pratiti tempo pristiglih e-mailova, poruka, postova i sms-ova i čini se da poslodavce, prijatelje i poslovne suradnike veseli što mogu očekivati da smo dostupni 24 sata, sedam dana u tjednu. Isto vrijedi čak i za malu djecu i njihove društvene mreže. Ove spoznaje sada predstavljaju činjenice i one su ozbiljan problem – u toj mjeri da moramo promijeniti svoj način razmišljanja.

Odnosi među odraslima

Prije desetak godina odrasli su korištenje mobitela tijekom privatnih posjeta, sastanaka i obroka smatrali uznemirujućim, frustrirajućim i nepristojnim. Danas se malo tko oko toga uzbuđuje, a i kada se netko uznemiri većina mladih ljudi (do 50 godina) takve reakcije ignorira. To jednostavno nije cool i staromodno je.

Svaki bliski odnos utemeljen na ljubavi treba kontinuitet i neometano zajedništvo – da bi rastao, razvijao svoje nijanse i jačao – baš kao što svaka biljka treba hranjive tvari. U tome nema ništa novo: znamo od parova koji su zajedno sedam i više godina da se osjećaju udaljeno, nesretno i frustrirano ako se povezuju samo onda kada postoje problemi ili kriza; a još se lošije osjećaju kada ti “hitni susreti” nisu mogući ili su prekratki i usmjereni samo na traženje rješenja. U takvim uvjetima obje strane osjete prazninu i besmisao. “Funkcioniramo prilično dobro, ali ne živimo”, kažu.

Nije čak toliko bitno zašto nema dovoljno kontinuiteta i neometanog zajedništva. Prije pametnih telefona razlozi za to su bili TV, stres zbog posla, perfekcionizam, obaveze izvan obitelji, hobiji itd. Svi ovi faktori – uključujući današnje pametne telefone i tablete nisu stvarni razlog za gubitak bliskosti i smisla u odnosima koji su nam važni. Razlog je unutar našeg uma i to je dobra vijest, jer znači da sami možemo nešto promijeniti bez obzira na to što drugi odluče. To je ono što mnogi parovi naprave kada jedan partner oboli od karcinoma; kada im je život, ili način života ugrožen, ili se ne može nastaviti kao do tad iz nekih drugih razloga. Život nadomak smrti često pouči ljude da puno inteligentnije biraju.

Djeca

Ovo je opis onoga što se sve češće događa u onih nekoliko sati koje djeca svakodnevno provode s roditeljima: Djeca žele pitati nešto svoje roditelje, žele im nešto ispričati ili žele odgovoriti na nešto što su roditelji upravo ispričali i vrlo često dobiju odgovor: “Oprosti dušo, moram se javiti”; “Oprosti, žao mi je, upravo sam dobila mail s posla na koji moram odgovoriti… Treba mi manje od minute, obećajem!”; “Možeš li molim te pričekati minutu… trebam…”; “Oh, oprosti, zaboravila sam ugasiti mobitel i sada moram odgovoriti.”

Kratkoročno, ova ponašanja frustriraju djecu. Suprotno uvjerenju mnogih odraslih, djeca se ne “osjećaju odbačeno”. Takav osjećaj ne postoji. Kada odrasli kažu da se osjećaju odbačeno to je zato što osjećaju nešto zbog čega misle da su odbačeni. No djeca ne procesuiraju intelektualno svoje osjećaje na ovaj način. Kada ih roditelji odbiju, oni su jednostavno tužni, razočarani, ljuti no kao i uvijek – djeca počinju surađivati s ponašanjem roditelja (prilagode se). Prvo odustaju i nadaju se, a onda se povuku i prestaju se truditi. U dobi od otprilike tri godine djeca počinju kopirati ponašanja odraslih i usmjeravaju se na vlastite ekrane – tablete, TV, a kasnije na pametne telefone.
 

Kada djeca iz spomenutog istraživanja kažu da im nedostaju roditelji taj osjećaj je koktel nekoliko različitih emocionalnih reakcija i za njih je to značajno iskustvo koje ih oblikuje:
 

Osjećam se bespomoćno

Djeca se osjećaju bespomoćno jer puno priča i osjećaja koje bi voljeli podijeliti sa svojim roditeljima jednostavno ne mogu izraziti zbog stresa koji je izazvan nedostatkom vremena, a ono što im je potrebno je osjećaj sigurnosti, bliskost, povjerenja i aktivna, podržavajuća empatija. Čak i kada se osjećaju ovako bespomoćno, djeca vjeruju da njihovi roditelji znaju najbolje i slijede njihovo vodstvo.
 

Zbunjen/a sam

Svaki put kada roditelj prekida kontakt čak i na minutu-dvije, djetetove misli odlutaju i tijek svijesti je ometen. Loše “kratkoročno pamćenje” kao posljedica često frustrira roditelje i oni zaključuju da u stvari to što su zajedno radili i nije bitno. Osjećaj zbunjenosti kod djece prerasta u osjećaj da su glupi.

Ne mogu ti vjerovati

Djeca prilično točno primjećuju da je roditelju nešto drugo važnije od njih samih. To rascjepljuje i ometa njihov razvoj i šteti vrlo osjetljivoj samosvijest čiji je najvažniji i najranjiviji dio osjećaj da imaju vrijednost u životu svojih roditelja. Bez obzira koliko puta roditelji dosljedno ponavljali “volim te”, pronalazili izgovore i romantična obećanja za budućnost (poput “Iskupit ću ti se”), šteta je napravljena. U ranom djetinjstvu djeca će povjerovati tim riječima što će ih dovesti do točke kada počinju sumnjati u svoje osjećaje i time je odsječen još jedan veliki komad njihove samosvijesti.
 

Usamljen sam

Tijekom svih 10 do 12 godina, koliko traje ovaj proces učenja, djeca se osjećaju usamljeno svaki put kad njihovi roditelji odaberu dati prednost svom pametnom telefonu i za mnogu djecu ta usamljenost definira njihovo postojanje i u drugim društvenim kontekstima. Kod djece prije puberteta to najčešće rezultira općim gubitkom povjerenja i nade da će bilo koja odrasla osoba posvetiti vrijeme da ih posluša i pomogne im da shvate kako su i tko su oni. Kad nastupi pubertet, povući će se iz obiteljskog života i bliskost, uvažavanje i razumijevanje početi tražiti negdje drugdje, često i putem društvenih platformi na internetu. Iz iskustava s telefonskih linija za djecu u dobi od 6 do 16 godina znamo da je puno djece došlo do zaključka kako njihovi roditelji nemaju vremena sjesti s njima. To nije nužno objektivna istina, no to je njihovo iskustvo i zaključak.

Mladi odrasli

Psiholozi i savjetovatelji koji rade sa srednjoškolcima i studentima i drugim mladim ljudima između 16 i 25 godina izvješćuju o brzo rastućem broju mladih koji su usamljeni, depresivni, pate od anksioznosti i društvenih fobija, koji su također autodestruktivni. Ovi mladi ljudi općenito govore kako se od rane dobi osjećaju otuđeni od svojih roditelja i ta izolacija uskratila im je mogućnost osjećanja i izražavanja onoga što se u njima događa. Mnogi od tih mladih ljudi sada već i sami postaju roditelji i najvjerojatnije će te nedostatke prenijeti i na svoju djecu, što će dovesti do zastrašujućeg porasta broja djece i odraslih s ozbiljnim mentalnim zdravstvenim problemima. Propisivanje antidepresiva tim mladim ljudima kontradiktorno je kao i kontraproduktivno. Usamljenost i tuga mogu izgledati poput depresije, no to nije isto. Antidepresivi ne čine ništa osim što smanjuju nelagodu i sprječavaju pacijente da se sa situacijom suoče na zdrav način. Djeca i mladi kažu da se od lijekova osjećaju bolje, no to na nijedan način ne dokazuje da zaista jesu bolje. Lijekovi su slab nadomjestak za bliske odnose, a odnosi koji se stvaraju pod utjecajem antidepresiva su površni i kratkotrajni.

Trebamo novi način života

Tijekom zadnjih 4-6 godina u nekim su se zemljama radili eksperimenti gdje se djeci zabranilo korištenje pametnih telefona u školama, a obitelji su pokušale živjeti bez njih tjedan ili mjesec dana i više. Pozitivne povratne informacije od svih dobnih skupina bile su nevjerojatne. Poboljšao se školski uspjeh, a roditelji i djeca su bili oduševljeni i brzo su se zakačili za sve što su mogli raditi zajedno. Ovo iskustvo i rastuća svjesnost da nam naš tempo života i prioriteti ne čine ništa dobro daje mi nadu da je velika promjena načina života moguća.

Naravno, svaka obitelj će morati stvoriti svoju kulturu i pravila, ali molim vas imajte na umu da cilj ovog projekta nije zaštititi djecu od mogućih oštećenja mozga, nego postići bolju kvalitetu obiteljskog života, bliskosti i intimnosti. Riječ je o tome da budete pristupačni i dostupni svojima najbližima, umjesto da ste stalno dostupni svima drugima. Nemojte čekati da iz naše bijede proizađe novi trend – udružite se sa svojom djecom i drugim obiteljima s kojima ste povezani i odlučite se na dvotjedni eksperiment. Nakon dva tjedna procijenite, prilagodite i pobrinite se da svi znaju da su tri mjeseca minimalno probno razdoblje. Podijelite svoja iskustva na Facebooku i drugim društvenim mrežama i pomozite stvoriti trajni pokret.

Ovo su moji prijedlozi:

Cijeli jutarnji ritual je zona bez telefona i isto se pravilo odnosi na vrijeme od pola sata prije večere do odlaska djece na spavanje. U hodnik stavite lijepu kutiju u kojoj će svi ostavljati i puniti svoje telefone tijekom vremena bez telefona.
Neka svi telefoni budu ugašeni od odlaska na spavanje do polaska u školu i na posao sljedećeg dana.
Svi obroci su vrijeme bez telefona, uključujući obroke u restoranima, kao i vrijeme dok čekate da vam posluže hranu. (Te minute su idealne za uspostavljanje kontakta i bliskosti nakon razdoblja odvojenosti.) Ako dopustite korištenje telefona i tableta tijekom čekanja, poruka je: okupili smo se samo kako bismo jeli i napunili hranjivim tvarima naša tijela, a ne srce i dušu. (Imajte u vidu da djeca mogu otvoriti svoje srce tijekom istraživanja, ali često ne mogu sa svojim roditeljima, ili mogu tek kad je već skoro prekasno.)
Roditelji i parovi se mogu dogovoriti u kojim situacijama se pametni telefoni i tableti mogu koristiti, ali trebaju biti ugašeni barem tijekom zajedničkih obroka i spavanja, kina, izleta i slično.
Svakako obavijestite prijatelje, obitelj, kolege i zaposlenike da više niste dostupni cijelo vrijeme i pomozite djeci da učine isto ako je potrebno.

Sudeći po izvještajima koje smo dobili od obitelji koje su već napravile nešto ovakvo, znamo da je važno da roditelji preuzmu vodstvo, posebno tijekom prva tri mjeseca, a to uključuje redovito praćenje svačijih potreba i rasporeda. Nakon dva-tri mjeseca djeca postanu najuvjereniji provoditelji plana i često inspiriraju prijatelje na ponovno miješanje elektroničkih karata u svojim obiteljima.

Preneseno s Medijske pismenosti