Kroz burnu i tešku povijest,  koja je ostavila nezacijeljene rane u životima Primoraca,  Primorci su spašavajući gole živote ,spasili  uspomene, sjećanja i  tradiciju koju su nesebično predali u naslijeđe svojoj djeci i unučadi. Svjedoči to i  događanje  u sportskoj dvorani OŠ Slano, u petak 4.listopada,  gdje su učenici i djelatnici Škole bili domaćini  KUD-a Tomislav iz Andrijevaca , Udruzi žena Vrijedne ruke iz Vinkovaca i predstavnicima Folklornog ansanbla LINĐO iz Dubrovnika. Logično je i bilo da u okviru obilježavanja 10. obljetnice UNESCO-ove Konvencije za zaštitu nematerijalne baštine i mreže među- gradske suradnje  u očuvanju nematerijalne baštine,  koja se održavala u Dubrovniku, i učenici OŠ Slano budu sudionici te manifestacije.

 Naime, mali Primorci su odavno prepoznati i poznati u Županiji i Domovini kao vrijedni čuvari nematerijalne baštine. Svoje običaje  čuvaju kroz folklor, što  više od trideset godina radi Mali linđo. Prikupljaju  usmenu narodnu baštinu od poslijeratnih dana i čuvaju  zavičajni govor. Njeguju  primorsku riječ. Čuvaju tradiciju i  obradom kamena na tradicijski način, pengaju  jaja, pletu pomu, te istražuju, oživljavaju i uče  primorski vez.   Tako su  svojim gostima i domaćima  imali što pokazati, a i vidjeti  kako to rade njihovi vršnjaci i gosti iz Slavonije. Pa se dvoranom orila i lijerica i tamburica. I kada se čini kako puno o svojoj baštini znate ,uvijek odnekud „izroni“ neki zanimljiv podatak zahvaljujući osobama koji prebiru po povijesti nematerijalne baštine. Zahvaljujući Jadranu Radonjiću, korepetitoru,učitelju plesa u FA „Linđo“,glazbeniku i baštiniku narodnoga blaga te poznavatelju tradicijskih glazbala, mali Primorci i publika u dvorani saznali su kako se linđo u Primorju nekada balao uz diple na mješinu. Ovo je najmlađima i bio prvi susret s tim i sličnim instrumentima koje je osebujni Radonjić prezentirao. Da se lijerica u Primorju udomaćila tek s početka 19. stoljeća, bilo je pravo iznenađenje za mnoge.

            Posebno je okupljene veselilo   što se ovaj događaj poklopio baš s danom obilježavanja pada Slanoga. Eto pokazali su,  oni od kojih se to i očekuje, a to su naši mladi i najmlađi ,  da su nam prije dvadeset i dvije  godine  mogli ubiti kuće i okućnice. Mogli su nam ubiti i ljude, ali duh, vjeru i običaje nisu mogli. Pa  kako kaže ona narodna poslovica „Bolje da propane selo, nego običaji.“u  Primorju je bilo baš tako nekako. Srušeno i spaljeno  je obnovljeno , a običaji su   sačuvani.  To je ono po čemu nas znaju i prepoznaju.Lj.Šimunović

Foto - galerija (klikni na fotografiju):