Osnovna škola Slano

Osnovna škola Slano

započela je sa svojim radom 1836. kao Muška pučka škola. Ona je otvorena5. travnja 1836. Školu su pohađala djeca iz Slanoga, Banje, Grgurića i Slađenovića. U početku su bila samo tri razreda, a nastava se  izvodila na talijanskom jeziku.

Do 1921. škola je radila u Franjevačkom samostanu u Slanomu. Prosječan broj polaznika bio je od 50 do 60. Od 1880. nastava se izvodi na hrvatskom jeziku, a talijanski je poseban predmet do 1901. (više iz potrebe kako bi se polaznici u starijim godinama lakše snalazili u trgovini i u ophođenju u stranom svijetu kao pomorci). Tada je škola bila dvorazredna.

Od 1911. nastava se izvodi cjelodnevno, ujutro i poslijepodne, na osnovi odluke Pokrajinskog vijeća od 1910. Prekid nastavnog rada bio je obično od 12 do13 sati radi polaznika iz okolnih udaljenih mjesta koji nisu odlazili kući nego su čekali popodnevnu nastavu.

1980. škola je postala obvezna i za žensku djecu. U godinama prije Prvog svjetskog rata otvorene su nedjeljne škole, tzv. ponavljačice, koje su pohađali mladi poslije završene Osnovne škole. Nastava je bila svake nedjelje po dva sata.

Za vrijeme rada učiteljice Marije Crnice, školske godine 1892./1893., učenice se uvode u pletenje i vezenje. Školu su redovito obilazili kotarski, a povremeno i pokrajinski školski nadzornici. 1897. godine CK Kotarski nadzornik V. Adamović posjetio je školu i zapisao: "Osvjedočio sam se, da je gospodin učitelj sve nastojanje uložio na ukaz napretka ove učionice koja zbog toga odgovara sa svakog gledišta na zahtjeve zakona i moderne pedagogije".

Od 1899. godine škola u Slanomu postaje jednorazredna i mješovita.

Škola je imala svog udjela i aktivno je pomagala u radu Kulturnog društva "Sloga" koje je osnovano 1907. godine zaslugom gospodina Iva Jelića i ostalih mještana. Tamburaški zbor je radio pod stručnim vodstvom don Joze Boglića, a na prvoj sjednici tog društva 1907. godine za predsjednika je izabran gosp. Ivo Jelić, a starješinom gospodin Pero Knežić.

Prvi učitelj u školi u Slanomu bio je Luhor, a nakon njega su bili učitelji: franjevac fra Gabro, don Ante Ismaeli, Antun Antoni, Niko Gorgi, Frano Car, Frano Aleksandri, Vlaho Fortunić (1883.- 1886.), Valentin Stjepović, Vicko Svilokos (1886.-1887.), Ivo Gjenero (1887. - 1890.), Jele Bizaro (1890.-1891.), Ognjeslava Lamare (1891.-1892.), Marija Crnica (1892.-1893.) , Ivo Gjenero (1893.-1909.), Pero Lazinbat (1909.-1939).

Od 1873.godine do 1918.godine školu u Slanomu su posjećivali kotarski školski nadzornici: Petar Budmeni, Vicko Adamović, Marko Topić, Mato Badimiri, Luka Zore, prof. Đuro Delić te Frano Ivanković.

Poslije Prvog svjetskog rata škola u Slanomu bila je šestorazredna. U vrijeme između dva rata u školi Slano radio je učitelj Pero Lazinbat rodom iz  Majkova. Za narodnooslobodilačke borbe nastava se odvijala redovito. U školi je radio učitelj Stjepo Duper. On je tu došao 1939. godine i radio je do 1944.godine. U selu Majkovi otvorena je škola 1878.godine, a u Banićima i Mravinici 1924. godine zaslugom stanovnika tih sela koji su radili na izgradnji  zgrade.

18. listopada 1944. godine oslobođeno je Slano i Dubrovačko primorje, a školska godina 1944./1945. počela je 12. prosinca 1944. godine. Izvršen je razmještaj i postavljanje učitelja po školama u općini Slano. Na početku 1944. godine otvorena je škola u Trnovi i Grbljavi.

U Slano je premješten gospodin Mato Mojaš koji je uz učiteljske poslove obavljao i poslove prosvjetnog referenta u Općinskom NOO Slano, a u Baniće je pošao Stjepo Duper.  U Mravinici je radila učiteljica Nike Zajer, a u Trnovi učiteljica Klara Kola. U Majkovima je radio učitelj Petar Šegedin i učiteljica Jelka Gračanin, a u Grbljavi učiteljica Marija Kovačić.

Škola u Slanomu je uz svoje redovite aktivnosti pomagala i na razvoju kulturnog života u mjestu, a posebno na otvaranju knjižnice 29. siječnja 1945. u kući gospodina Pera Jelića te održavanju raznoraznih tečajeva u okviru kulturno - prosvjetnog društva "Sloboda". Mjesna knjižnica se selila iz kuće u kuću dok nije našla pravo mjesto u kući Iva Gjenera. Kasnije je taj prostor pretvoren u prodavaonicu , a knjižnica je prešla u OŠ Slano.

U periodu od 1945. do 1955. godine u Slanomu su radili učitelji: Mato Bašice, Vladimir Mojaš (1945./1946.), Petar Šegedin (1946.-1948.), Paško Nadramija (1948.-1953.), Miho Milić (1953.-1958.), Miho Rozić (1955.-1956.) te Miljenko Đanović (1956.-1965.).

1955. godine šestogodišnja osnovna škola u Slanomu i Majkovima postaje osmogodišnja škola, a 1956. šestogodišnja škola u Mravinici postaje osmogodišnja škola. U šk. god. 1955./1956. radili su učitelji: Miho Milić i MihoRozić u Slanomu, Đina Soko u Banićima, Nada Gjaja u Mravinici, a u Majkovima Antun Radman i Marija Đurović.

U školskoj godini 1958./1959.: u Slanomu Nada Gjaja i Miljenko Đanović, u Banićima Đina Soko, u Majkovima Otilija Lukačević, Ante Radman i Leposava Soljačić, a u Mravinici  Boško i Ivanka Tomičić.

Školske godine 1959./1960. osmogodišnja Osnovna škola Slano postaje centralna osnovna škola za područje Slano, Mravinica, Banići i Majkovi, a škola Trnova i Grbljava su ukinute zbog maloga broja djece. Osnovna škola Slano pedagoški i administrativno rukovodi područnim školama, a te  školske godine su radili: kao ravnatelj Gjaja, učitelji Miljenko Đanović, Boško i Ivana Tomičić, Antun Ogresta u Banićima, Lucija Kesić u Mravinici te Ante Radman i Otilija Lukačević u  Majkovima.

Školske godine 1960./1961. povećao se broj prosvjetnih radnika u školi i sastav je ovaj: Nada Gjaja - ravnatelj, Miljenko Đanović, Jerka Mirošević, Slavica Rozanović, Boško Tomičić, Ivanka Tomičić, Antun Ogresta u Banićima, Irena i Mato Ljubimir u Mravinici, Ante Radman i Otilija Lukačević u Majkovima.

U školskoj godini  1961./1962. nastaju promjene u učiteljskom sastavu: Nada Gjaja -ravnatelj, Miljenko Đanović, Boško i Ivanka Tomičić, Irena i Mato Ljubimir, Ante Lučin, Antun Ogresta u Banićima, Ljerka Mirošević u Mravinici i Ante Radman u Majkovima.

1962. godine svečano je otvorena nova školska zgrada u Slanomu u kojoj se i danas odvija nastava, ali je u međuvremenu proširena,nadograđena i rekonstruirana. Školske godine 1966./1967. u sastav OŠ Slano dolazi Osnovna škola Čepikuće. Područna škola Banići i Mravinica ukidaju se 1970./1971. školske godine zbog malog broja djece.

Početkom školske godine 1971./1972. u sastav OŠ Slano dolazi i Osnovna škola Šipanska Luka i četverorazredna škola Suđurađ s otoka Šipana koje su do tada bile u sastavu Osnovne škole Lapad u Dubrovniku. Krajem 1977. Potpuno se ukida Osnovna osmogodišnja škola Čepikuće i učenici viših razreda polaze u školu u Slanomu, a 1980.ukida se i četverorazredna škola u Čepikukućama i učenici iz bivše škole Lisac, Točionik, Trnovica i Čepikuće polaze u OŠ Slano.

Od 1958. do 1967. godine na mjestu ravnteljaa Osnovne škole Slano bila je učiteljica Nada Gjaja, od 1967. do 1991. godine učitelj Mato Jadrušić , a od 1991. do 2011. godine učitelj Mirko Zvono.

Osnovna škola Slano nije nikada prestajala sa svojim  radom osim za vrijeme Domovinskog rata /privremene okupacije Slanoga i Dubrovačkog primorja školske godine 1991./1992. U to vrijeme učenici i učitelji matične škole su bili prognanici diljem naše Domovine, a područni odjeli na otoku Šipanu su radili po skraćenom programu i učenici su uspješno završili razrede. Školske godine 1992./1993. nastava u matičnoj školi Slano je počela 1.listopada 1992.godine u dijelom obnovljenoj školskoj zgradi i s veoma malim brojem učenika (18 učenika od 1. do  8. razreda).  

Svake sljedeće školske godine broj učenika se povećavao, kako u Matičnoj školi Slano tako i u područnim odjelima na otoku Šipanu, a isto tako se i učiteljski kadar mijenjao i nastava se stručno popunjavala.

                                        Područni odjel Šipanska Luka na otoku Šipanu

Muška pučka učionica otvorena je 1840. godine na radost svih mještana ,a posebno pomoraca koji su bili najveći zagovornici otvaranja škole i pismenosti. To je bila peta pučka škola na području kotara Dubrovnik. U prvim desetljećima školu su pohađala samo muška djeca, a poslije i ženska pa se 1. srpnja 1893. godine spominje Pučka jednorazredna mješovita učiona u Šipanskoj Luci, a imala je tada 66 učenika (40 dječaka i 26 djevojčica).

Nije poznato koji su učitelji radili u godinama osnutka škole. Godine 1865. spominje se učitelj Prislić, a nakon njega tri godine je radio učitelj Ivo Kusić. Zatim dolazi učitelj Ivo Fortunić, 1.studenoga 1879. godine. Budući da škola nije radila prethodne školske godine, njegovim  dolaskom priređena je školska svečanost. Tako su 4. studenoga 1879. roditelji s djecom, članovi mjesnog učioničkog vijeća i mnogi mještani bili u crkvi, a potom su došli u školu gdje je župnik Kazali održao prigodni govor. Poslije osam dana predsjednik učioničkog vijeća Pavao Koporčić - Šutka pohodio je učionicu i učenicima održao govor. Uz ostalo rekao je djeci "da postanu pošteni i vrijedni ljudi, učeni, vjerni hrvatskoj domovini".

Učitelj Ivo Fortunić istaknuo se svojim požrtvovnim radom u školi i izvan nje na narodnom prosvjećivanju. Čitav njegov rad protkan je iskrenim rodoljubljem, provodio je inicijative u duhu narodnog preporoda i buđenja nacionalne svijesti. On je radio samo jednu godinu. Od 20. kolovoza 1884. učitelj Nikola Giorgi izvodi nastavu te godine s 37 učenika u tri razreda. Tada su se škole dijelile na seoske trivijalne i glavne škole u gradovima s četiri razreda.

Odlukom Kotarskog školskog vijeća od 26. rujna 1886.godine u školu dolazi učitelj Božo Glavić, premješten iz škole Orašac, a prije je službovao u Stonu i Grabovcu kod Imotskog. Rođen je u Šipanskoj Luci i tu je umirovljen 10. kolovoza 1925.godine. Učitelj Glavić isticao se  svojim radom i izvan učionice gospodarskom prosvjećivanju naroda. Godine 1893. Muška pučka učionica u Šipanskoj Luci je proglašena mješovitom učionicom jer su je počela pohađati i ženska djeca. Od 23. prosinca 1918. do 27.svibnja 1919. godine u školi je radila učiteljica Ivka Lujak Nebergoj.

 Nakon odlaska Boža Glavića u mirovinu, učiteljica Marija Fortunić premještajem dolazi iz škole u Osojniku. Početkom školske godine 1924./1925. Škola postaje dvorazredna pa se poboljšava rad. Od 28. kolovoza 1926. godine nastavu izvodi učiteljica Marija Vidović, a od tada do 1959. godine radile su učiteljice i učitelji: Katica Vulišević, Anka Jadrić, Anka Pače, Marija Jelavić, Lucija Kale, Anka Burđelez, Marija Murati, Niko Sorgo, Mandaljena Cvjetković, Katica Matković i Borinka Gradić.

                                            Područni odjel Suđurađ

 Pojedine obitelji iz Suđurđa svoju su djecu slali u školu u Šipanskoj Luci udaljenu oko 5 kilometara. Zato su se krajem 19. stoljeća zainteresirali mnogi od njih za otvaranje škole u svome mjestu. Tako je otvorena Pučka jednorazredna  mješovita učiona 2. listopada 1893. godine u kući Mare Zadjelović, a poslije je prešla u kuću Nikole Cvjetkovića. Prvi učitelj je bio Marko Šoletić s Koločepa, a nakon njega je radila učiteljica Anka Slavić Dobud.

19. srpnja 1910. godine u školu dolazi učitelj Mato Puljiz iz Dubrovnika, a istovremeno ženski ručni rad izvodi Nina Bartulović - Puljiz. Uvjeti za rad škole su bili dosta loši pa tako 30. listopada 1910. godine općina kupuje zemljište za školski vrt i gradnju školske zgrade. Za vrijeme Puljizova služenja vojnog roka, privremeno ga mijenja učiteljica Anka Totić.

Školske godine 1914./1915. bilo je 47 učenika, 1915./1916. 54 učenika,a 1916./1917. 55 učenika. Od 3. listopada 1918. godine u školi je radila učiteljica Katica Krujić rođ.Matić, ali je ostala kratko vrijeme te je premještena u Babino Polje na otku Mljetu. Poslije nje su radili Ratko Rakigija, Margarita Kalas udana Degl Ivellio, Marija Lujak, Marija Šarić, Rita Kalas, Katica Zakarija, Katica Milovanić, Katarina Anđelić, Otilija Lukačević, Katica Matana, Marija Ivanković, Draginja Roković, Bariša Asanović, Katarina Koporčić i Paula Popović.

Kako su prilike u kojima je radila škola bile loše,a s obzirom na skučeni prostor učionice u privatnoj kući, mještani su pokrenuli  pitanje gradnje školske zgrade. Na temelju toga Kraljevska banska uprava Cetinje priredila je nacrt gradnje školske zgrade u Suđurđu. Zgrada se imala graditi  na mjestu zvanom Za Duhom. Međutim, nije došlo do nikakve realizacije predviđenog plana pa se i dalje nastavilo raditi u lošim uvjetima. Inicijativa  za izgradnju školske zgrade pokrenuta je poslije Drugog svjetskog rata,1947. godine. Mještani su prikupljali ulje koje su unovčili preko ugostiteljskog poduzeća u Lopudu i počeli s radovima. Zgrada je dovršena 1960.godine uz dobrovoljni rad mještana i pomoć Odjela za prosvjetu i kulturu iz Dubrovnika.