Jaslice u školi – imamo li vremena za pogled?
U prosincu se školski ritam ne usporava. Zvono i dalje označava početak i kraj sata, obveze se gomilaju, a pozornost je često raspršena. Upravo u takav prostor dolaze jaslice. Ne da bi mijenjale školsku svakodnevicu, nego da bi svakoga od nas upitale imamo li barem trenutak za ono što nije hitno, ali jest važno.
U skromnoj štalici nema spektakla. Nema buke, zahtjeva, niti onoga što odvlači pozornost i raspršuje misli. Samo dijete položeno u jasle i poruka koja ne gubi snagu – Bog dolazi tiho i nenametljivo te čeka da ga netko primijeti. U školi, mjestu rasta i traženja, taj prizor postaje izazov: što danas uopće primjećujemo, a što svjesno ili nesvjesno zaobilazimo?
Jaslice nas ne prisiljavaju na zaustavljanje. One nam ostavljaju izbor. Možemo proći pokraj njih kao pokraj još jednoga ukrasa ili se, barem na trenutak, zapitati kakvi smo jedni prema drugima, koliko smo otvoreni prema slabijima i jesmo li još uvijek sposobni za tišinu. Ako su nas na to potaknule, već su ispunile svoju svrhu.
Na kraju, zahvala kolegici Nikolini Mihalj autorici jaslica na uloženom trudu, vremenu i osjetljivosti s kojom je ovaj prizor oblikovan. Njezina posvećenost omogućila je da jaslice u školskom prostoru ne budu samo ukras, nego poticaj na razmišljanje i tiho zaustavljanje – makar na trenutak. M.K.
