Osnovna škola Slano
| « Studeni 2024 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 |
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 |
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
„U svakom roditelju živi učenik – netko tko je i sam išao u školu, nekad uspješno, nekad neuspješno… Mnogi roditelji i danas ulaze u školu preplavljeni starim osjećajima…“
Koliko god vremena učitelji provodili s djecom u školi i što god radili da ih odgoje u duhu tolerancije, multikulturalnosti i cjeloživotnog učenja, presudnu ulogu u razvijanju dječjih vrijednosti ipak ima njihova obitelj - roditelji, skrbnici, bake i djedovi, oni s kojima su odrasli.
Mi, roditelji i učitelji, u duhu promjena koje se školstvu iz dana u dan događaju i u želji da zajednički usmjeravamo mlade ljude k pronalaženju pravih životnih vrijednosti tebamo biti partneri i primjerom pokazati što je to timski rad i što nam on dobroga donosi. Od iznimne važnosti za opstanak odgojno-obrazovnog partnerstva jesu redoviti susreti odgajatelja i obrazovatelja. Četiri puta godišnje na roditeljskim sastancima, i prema potrebi na redovitim informacijama, minimum je koji zadovoljava.
Roditeljski sastanci uistinu su dobra prilika da čujete koji koristan savjet, ali i porazgovarate s ljudima s kojima sigurno imate nešto zajedničko s obzirom na to da odgajate djecu iste dobi i vrlo sličnih interesa. Na roditeljskim sastancima možemo dogovarati zajedničke projekte, razmjenjivati važne informacije koje se tiču cijelog razreda, obrazovati se, upoznavati i surađivati. Ne biste trebali izbjegavati sastanke misleći kako su oni gubljenje vremena i kako na njima ništa novoga nećete naučiti. Neki roditelji toliko nisu voljeli školu u doba kada su i sami bili školarci da ju i danas obilaze u širokom luku. Drugi se ne slažu s ostalim roditeljima, te zbog toga ne dolaze na sastanke. Zvučat ću grubo, ali ne mogu prešutjeti da su to previše sebični razlozi za izbjegavanje jedne od rijetkih prilika koja vam se pruža da se obrazujete i usavršavate za najljepši, ali i najteži poziv u životu - roditeljstvo.
Individualni sastanci - prigoda su da redovito nadzirete napredovanje svoga potomka, jer, vjerovali ili ne, njima je do toga jako stalo. Prolaze li s odličnim ili manje odličnim uspjehom, vole znati koliko se brinete i da vas zanima kakvi su u školi. Za dobru suradnju s nama razrednicima pokušajte kad god je to moguće poštovati naše radno vrijeme i dolaziti na informacije u ono vrijeme koje smo za to odredili. Želite li doći u školu, a vrijeme određeno za informacije vam nikako ne odgovara, najavite se i dogovorite neko drugo vrijeme koje će razrednik posvetiti samo vama.
Budimo partneri i prijatelji koji zajednički vode djecu na izlete i ekskurzije. Skrbimo o izgledu i opremljenosti škole u kojoj pola dana proboravi vaše dijete. Sudjelujmo timski u organizaciji proslava, humanitarnih akcija, zabava, maskenbala. Cijenimo i podupirimo jedni druge. Omalovažavamo li mi školu kao instituciju i pokazujemo li otvoreno negodovanje prema suradnji s učiteljima, isto će činiti i naša djeca.
Surađujmo, poštujmo jedni druge, vjerujmo u mlade naraštaje! Nama je možda njihova matematika jako teška, no mnogima su od nas moderni mobiteli prava enigma, internet još uvijek svjetsko čudo, a iPod nepoznanica. Njima ne. Suvereno vladaju tehnologijom, izrađuju power point prezentacije, prebacuju s harda na USB, snimaju filmove, dosnimavaju zvukove. Milina ih je promatrati, a pravi izazov pokušavati ići ukorak s njima.
Bilo bi još ljepše i plodnije kada bi se sve, ili barem većina obitelji, aktivno i suradnički uključile u avanturu zvanu odgoj i obrazovanje djece i mladih. Ukoliko već nisu (a ima onih koji jesu), trebali bi uskočiti u naš vlak ili nas barem pričekati na nekoj od sljedećih postaja i u nekoliko jednostavnih koraka postati roditelj, saveznik, pomagač, vođa, prijatelj.
*Tekst preuzet s www.os-cavtat.skole.hr, autor: Ivana Marinić, prof.
Roditeljstvo je jedan od najtežih životnih zadataka i nemoguće ga je ispuniti savršeno. Evo nekoliko stvari na koje se, u svakodnevnoj jurnjavi, lako spotaknuti.
1. Očekujemo od djece nešto za što još nisu spremni
Tražimo od novorođenčeta da bude tiho. Od dvogodišnjaka da mirno sjedi. A od četverogodišnjaka da samo pospremi sobu. U svim ovim situacijama smo nerealistični.
Pripremamo se na razočaranje, a dijete programiramo da ponavlja greške kako bi nam udovoljilo.
Svejedno, roditelji ponekad očekuju od svoje djece nešto što bi i starijem djetetu bilo teško. Tako zapravo tražimo od djece da budu starija nego što jesu.
2. Ljutimo se ako dijete ne udovolji našim potrebama
Dijete može samo ono što može. Ako ne može učiniti ono što tražimo, nepošteno je očekivati ili zahtijevati više, a ljutnja samo pogoršava stvar.
Dvogodišnjak postupa kao dvogodišnjak, petogodišnjak ne može biti kao desetogodišnjak, a desetogodišnjak se ne ponaša kao odrastao čovjek.
Ne pomaže ako očekujemo previše. Postoje granice dječjih mogućnosti, a ako mi ne prihvaćamo te granice, frustriramo i sebe i djecu.
3. Ne vjerujemo dječjim motivima
Ako dijete ne udovolji našim potrebama, odmah pretpostavljamo da izaziva. Trebali bismo se umjesto toga staviti u dječju kožu i sagledati situaciju s dječjeg stajališta da bismo utvrdili istinu.
"Prkosno" dijete je možda bolesno, umorno, gladno, u bolovima, možda reagira na emocionalnu ili fizičku bol ili se bori sa skrivenim razlozima, poput alergije na hranu.
Ipak smo ponekad skloni previdjeti takve mogućnosti i mislimo loše o djetetovoj osobnosti.
4. Ne dozvoljavamo djeci da budu djeca
Zaboravljamo kako je nama bilo dok smo bili djeca. Očekujemo da se dijete ponaša kao odrastao čovjek, a ne u skladu sa svojim godinama.
Naravno da će zdravo dijete biti živahno, glasno, da će jasno izražavati osjećaje i imati kratke raspone pažnje.
Svi ovi "problemi" uopće nisu problemi, već normalne osobine normalnog djeteta. Zapravo su društvo i njegova očekivanja savršenog ponašanja nenormalna.
5. Obrnuto postavljamo stvari
Očekujemo i zahtijevamo da dijete udovolji našim potrebama - za tišinom, neprekinutim snom i da bude poslušno.
Umjesto da prihvatimo roditeljsku ulogu i udovoljimo djeci, očekujemo da oni udovolje nama. Ponekad smo toliko fokusirani na svoje neudovoljene potrebe i frustrirani da potpuno zaboravimo da dijete ima i vlastite potrebe.
6. Korimo i kritiziramo kad dijete pogriješi
Kako djeca imaju malo iskustva u životu, neminovno je da griješe. Greške su prirodni način učenja u bilo kojoj dobi.
Umjesto da razumijemo dijete i pomognemo mu, korimo ga, kao da bi trebalo sve savršeno znati otprve. Griješiti je ljudski, a griješiti u djetinjstvu je ljudski i neizbježno.
Pa ipak, zbog svake greške, kršenja pravila ili lošeg ponašanja, razočarani smo i iznenađeni.
Nema nikakvog smisla razumjeti da će dijete pogriješiti, a onda reagirati kao da mislimo da bi se dijete uvijek trebalo savršeno ponašati u svim situacijama.
7. Zaboravljamo koliko duboko prijekor i kriticizam mogu povrijediti dijete
Mnogi shvaćaju da je loše i štetno fizički kazniti dijete, no mnogi i zaboravljaju kako bole ljute riječi, uvrede i ukor, a dijete onda vjeruje da je u krivu.
8. Zaboravljamo koliko iscjeljujuće djeluju postupci puni ljubavi
Upadamo u začarani krug krivnje i lošeg ponašanja umjesto da djetetu pružimo ljubav, potvrdu i umirenje, samopoštovanje i sigurnost kroz zagrljaje i lijepe riječi.
9. Zaboravljamo da je naše ponašanje najbolji uzor djetetu
Djeca uče iz primjera, a ne iz onoga što govorimo. Roditelj koji udari dijete jer je ono nekog udarilo i kaže mu da je to loše, zapravo uči dijete da je udaranje sasvim u redu za one koji imaju moć.
Roditelj koji na probleme odgovara mirnim rješenjima uči dijete kako postati miroljubiva odrasla osoba.
Takve situacije su sjajna prigoda da pokažemo djeci prave vrijednosti, jer oni uče najbolje kad uče o stvarnim problemima u stvarnom životu.
10. Vidimo samo izvanjsko ponašanje, a ne ljubav i dobre namjere u djetetu
Kad nas djetetovo ponašanje razočara, trebali bismo više nego ikada "pretpostaviti najbolje". Morali bismo vjerovati da dijete misli dobro i ponaša se najbolje što može u određenim uvjetima (i očiglednim i skrivenim od nas), a u skladu s količinom iskustva u životu.
Ako uvijek pretpostavimo najbolje o svom djetetu, ono će biti slobodno i učiniti najbolje što može. Dajemo li ljubav, ljubav ćemo i dobiti natrag.
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
